Razgovor sa Lanom Stojanović — dečjom psihologinjom koja vodi privatnu praksu u Beogradu već 18 godina. Tema: zašto su naša deca anksioznija nego mi smo bili u njihovim godinama, i šta to govori o nama.
Statistika
Republički zavod za statistiku, 2024:
- Anksioznost kod dece 10-14 godina: 1995 — 7.2%, 2024 — 23.8%
- Anksioznost kod dece 15-18 godina: 1995 — 12.4%, 2024 — 35.6%
- Učenički poseti psihologu: 1995 — 2.3%, 2024 — 18.4%
Trostruko-petostruko povećanje za 30 godina. To nije slučajno. To je strukturna promena u kako se gajimo dece.
Šta dr Stojanović kaže
„Ne, krivac nije Instagram. Krivac nije TikTok. Mladi vređaju zato što ih pitaju o tome često, ali su to simptomi, ne uzrok."
„Glavni uzrok povećane anksioznosti kod naše dece je naša pretera zaštita. Mi smo prva generacija srpskih roditelja koja je sistemski eliminisala rizik iz dečjeg života. Bez teret slobode."
Šta smo eliminisali
Prvo — fizički rizik.
Kad smo bile deca, igrale smo se ulici. Bez nadzora. Padom sa bicikla. Penjale po drvetima. Pravile improvizovane igre.
Sad — deca u Beogradu, naročito dečaci, vode roditelji do parka. Igraju se pod nadzorom. Niko ne pada. Niko se ne udari ozbiljno. To deluje dobro — i jeste, kratkoročno.
Dugoročno: deca koja nikad nisu pala, nikad nisu naučila kako se vraćaju iz pada. Mentalno. Anksioznost je strah od budućnosti, koju nisu uvežbali da preživljavaju.
Drugo — socijalni rizik.
Kad smo bile deca, konflikt sa drugarom je bilo deo dana. Rasprave. Nadlomljenoga čaše. Borba za prvenstvo na igralištu. To su bili momenti gde se učio socijalni mehanizam.
Sad — roditelji intervenišu odmah. Pre nego što se konflikt razvije. „Marko, daj Anji loptu odmah!" Dete nikad ne dobije vežbu u prirodnoj socijalnoj negocijaciji.
Posledica: tinejdžeri koji su katastrofalno plaknu na svaki konflikt — jer nikad nisu vežbali da ga prelaze.
Treće — emocionalni rizik.
Kada sam bila u 8 godini, imala sam strah od učiteljice koja me je strogo gledala. Roditelji su mi rekli: „Idi u školu sutra. Učiteljica je u redu. Ti se prebrzo plašiš."
Danas — roditelj koji čuje tu rečenicu od deteta automatski zove direktorku škole. Razgovor o „premestaju detata u drugo odeljenje". Dete nikad nije naučilo da preživljava strogu osobu — što je veština za ceo život.
Pet konkretnih saveta dr Stojanović
1. Pusti decu da idu na školu sami (od 9 god, urbani uslovi).
„30-minutna šetnja do škole, sama, sa drugarima — najveći trening anksioznosti. Mora da se nosi sa stresnim situacijama (vozila, pesi, slučajeve). Bez te vežbe, anksioznost se ne razvija u kontrolisani osećaj."
2. Pusti decu da se suoče sa problemom pre nego što intervenišeš.
„Dete dolazi i kaže ‚Marko mi je uzeo loptu‘. Pre nego što odgovoriš, čekaj 30 sekundi. Vidi šta dete predloži. Često predloži dobro rešenje koje nije tvoje. Ovo je vežba autonomije."
3. Dozvoli da nešto propušta — školski test, sport, takmičenje.
„Dete koje nikad nije propustilo deo života je dete koje ne razume kako se nosi propust. To je velika prepreka za odraslog života gde su propusti standardno."
4. Dozvoli emocije bez fiksiranja.
„Dete plače. Najveća greška je odmah dati rešenje. Bolja praksa: ‚Razumem da ti je teško. Tu sam ako želiš da pričaš.‘ I — čekaj. 90% slučajeva, dete se samо nosi sa emocijama. To je vežba emocionalne autonomije."
5. Imaj strpljenja sa neugodnim trenucima.
„Kao roditelji, najteža veština je da podnesemo nelagodnu situaciju — da naše dete plače, da nije popularno, da je usamljeno, da neuspe. Naš instinkt je sve popraviti. Ali svako popravljanje je pohraba detetove buduće sposobnosti."
Šta od ovoga je tеško
Najteža lekcija za naše generaciju roditelja: naša anksioznost je veća od dečjeg. Decu prebrzo spasavamo zato što ne podnosimo naš osećaj nesigurnosti.
Razlog: naše bake i deke (rođeni 1920-1950-ih) su iskusili rat. Naši roditelji (rođeni 1950-1980) su iskusili krizu i sankcije. Mi (rođeni 1980-2000) — najmanje trauma od svih generacija u istoriji srpske porodice. Sada smo prva generacija koja je pokušava da svoju decu nikada ne izloži diskomfort-u.
To je istorijska greška. Sledeća generacija će proći kroz različite, nove izazove — koje moraju da nauče da preživljavaju.
Šta je krajnji savet
„Pusti svoje dete da bude neudobno. Pet do deset puta dnevno. Mali neudobnost — naborani majica, zadocnjena igra, propušteni razgovor sa drugarom. Ne pomažeš svom detetu kada to odmah popraviš. Pomažeš svom detetu kada podnosiš njegovu neudobnost zajedno — i pustiš ga da nađe rešenje."
To je razlika između „dobre majke" 2026 i „dobre majke" 2050. Naša generacija je ovaj razlog. Naša deca će biti odrasli koji su odrasli sa više sposobnosti — ako od sada manje posredujemo.
